MEĐUNARODNI INTERDISCIPLINARNI ZNANSTVENI SKUP
KULTURA, DRUŠTVO, IDENTITET – EUROPSKI REALITETI

Osijek, Republika Hrvatska, 20 – 21. ožujka 2013.
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Odjel za kulturologiju, Trg Sv. Trojstva 3
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Marulićev trg 19/I

Program skupa

Međunarodni interdisciplinarni znanstveni skup Kultura, društvo, identitet – europski realiteti zamišljen je kao nastavak dijaloga o pojmu i problemu identiteta koji je u nekoliko posljednjih desetljeća podvrgnut teorijskom propitivanju u raznorodnim humanističkim i društvenim disciplinama. Svrha je skupa potaknuti interkulturalni i multidisciplinarni pristup problemskom polju redefinirajući pitanje identiteta u društvenim, humanističkim, informacijskim i komunikacijskim znanostima te u umjetnostima. U tom okviru svoje mjesto na ovom skupu mogu pronaći radovi iz različitih područja (književnosti, jezikoslovlja, povijesti, filozofije, ekonomije, prava, knjižničarstva itd.) te radovi različitih teorijskih pristupa (kulturalni studiji, psihoanaliza, dekonstrukcija, feministička kritika, novi historizam, postkolonijalni studiji, teorije nacije, rodni studiji, teorije medija, kulturalna antropologija itd.). Većina recentnih proučavanja identiteta proizišla je prije svega iz odlučnog izvođenja pojma razlike u poststrukturalizmu te je krenula u smjeru dekonstruiranja esencijalističkog pristupa pojmu i problemu u kojem je identitet reprezentiran kao nedjeljiv, neproblematičan, izvoran i prirodan. U filozofiji je identitet doživio kritiku osporavanjem samouspostavljenog subjekta kao središta postkartezijanske metafizike, dok je u kulturalnim i feminističkim studijima pak, pod utjecajem psihoanalize, doveden u pitanje problemom subjektivnosti i nesvjesnih procesa koji ga oblikuju.

Ovaj je skup stoga poziv na još jedan razgovor o temi koja svoju neiscrpnost duguje činjenici što je odnos identiteta i diskurzivnih praksi koje ga oblikuju, održavaju i prenose trajno nestabilan. Identitet je u stalnom procesu i samim time u novim okolnostima zadobiva drukčije konture, tako da polje tog odnosa nije nikad iščitljivo ili razmrsivo do kraja. Na taj način fragmentiran, razlomljen, umnožen i sklopljen od proturječnih strategija, preklapajućih i prekoračujućih praksi, otvara niz pitanja povezanih s upotrebom tradicije, povijesti, jezika i kulturnog pamćenja. Međutim, konstruktivnost i fikcionalnost identiteta, prenaglašeno istaknuta u suvremenoj kulturnoj teoriji, nikako ne umanjuje njegove stvarne, konkretne političke učinke koje najčešće izravno osjećamo na vlastitoj koži.

U tom smislu tema skupa odnosi se prije svega na problem života nacionalnog identiteta u okviru Europske unije kao zajednice koja je rezultat djelovanja zapadnoeuropskih integracijskih procesa. Pitanja koja se tu nameću su: tko i iz kojih interesa komunitarizam Europske unije reprezentira kao Obećanu zemlju nepomućenih identiteta (gospodarski prosperitet, rješenje manjinskih i graničnih problema, osiguravanje ljudskih prava, demokracije i pravne države)? Što neki nacionalni identitet postaje u Europskoj uniji, na koji je način u njoj reprezentiran i kako te reprezentacije utječu na njegovo “samopredstavljanje” i “samorazumijevanje”? Koji su modaliteti moći uključeni u te procese i koje diskurzivne prakse i nediskurzivne formacije na njih utječu? Ne konstituira li se nacionalni identitet u Europskoj uniji paradoksalnim i dvosmjernim procesom uključivanja (sebe) i isključivanja (drugog), utemeljenjem istosti na osnovi neprebrisive različitosti? Ne priskrbljuje li Europska unija – romantiziranom predodžbom pravedne, demokratične i transnacionalne zajednice u kojoj svi imaju ista prava i jednaki su pred zakonom – legitimitet podzemnim djelovanjem u području obespravljene drugosti? Podrazumijeva li nacionalni identitet u konstruiranoj ideji Europske unije višak ili manjak identifikacije? Tko se i što se sve u procesima priključenja Europskoj uniji isključuje, žrtvuje i odstranjuje? Koje su reprezentacije nacionalnog identiteta s jedne strane i Europske unije s druge najdominantnije i s kojeg se mjesta odašilju? Otkud dolaze reprezentacije Europske unije kao jedine prikladne ekonomske i kulturalne zajednice u koju se uklapaju nacionalni identiteti? Koje su jednostranosti proizvedene ili prikrivene u konstruiranju takve politike istosti (na temelju različitosti)? Koje kulturalne prakse (informacijske znanosti, umjetnost i sl.) i mediji oblikuju paradoksalni (trans)nacionalni identitet i na koji ga način samoprepoznavanje ili “pogrešno prepoznavanje” modelira? Po čemu nacionalni identitet sebe prepoznaje kao identitet i koje su to prakse njegova samooblikovanja? Kojim se strategijama nacionalni identitet proizvodi i prenosi kao naša čista priroda, neupitnost i neotuđivost? U tematski okvir skupa mogu se uključiti i drugi kolektivni identiteti (religijski, rodni, klasni itd.) te politike identiteta u najširem smislu riječi. Naposljetku naglasak je skupa na svemu dosad prešućenom, proturječnom i potisnutom u raznorodnoj raspravi o politikama reprezentacije odnosa nacionalnog i drugih kolektivnih identiteta i identiteta Europske unije.


Teme